Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH je 13.3.2025. godine objavilo drugostepenu presudu u predmetu Zijad Nanić i drugi, kojom su optuženi Zijad Nanić i Esad Kudelić, na osnovu odredbe člana 284. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine oslobođeni od optužbe da su počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) i krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika člana 175. tačka a) KZBiH, a sve u vezi sa članom 180. stav 2. KZBiH.

Pretres pred apelacionim vijećem iniciran je presudom od 25.9.2024. godine, kojom je prvostepena presuda ukinuta u odnosu na optužene Zijada Nanića i Esada Kudelića.

Optuženi su se teretili po osnovu doktrine komandne odgovornosti, te je oslobađajuća presuda, u kontekstu optuženog Zijada Nanića, donesena iz razloga nedostatka prvog elementa postojanja ovakve odgovornosti, odnosa nadređeni-podređeni, s obzirom na to da je utvrđeno da pomoćnik komandanta za bezbjednosti, a koju poziciju je optuženi Nanić obnašao u inkrimisanom periodu, ne komanduje jedinicom vojne policije, već komandantu brigade samo predlaže rukovođenje ovom jedinicom. S druge strane, u pogledu optuženog Esada Kudelića, koji se teretio u svojstvu komandira voda Vojne policije, vijeće je ostalo u sumnji u pogledu njegove efektivne kontrole nad vojnim policajcima koji su činili neposredne zločine, kao i u pogledu njegovog kontinuiranog stvarnog znanja o punim razmjerama takvih zločina, s obzirom na isprekidan tok njegove komandne dužnosti, zbog čega je primijenjeno načelo in dubio pro reo.

Vijeće je napomenulo da se optuženi nisu teretili niti kao neposredni izvršitelji zločina niti kao lica koja su svojim pasivnim držanjem – odnosno nečinjenjem, doprinijela izvršenju istih. Optuženi su se teretili isključivo po odgovornosti za drugog, objektivnom tipu odgovornosti, pravno kvalifikovanoj kao komandna odgovornost, gdje su uvjeti postojanja iste vrlo striktno i strogo postavljeni, s obzirom na to da se radi o specifičnom optuženju za zločine gdje optuženi nemaju direktan umišljaj spram zločina. U tom pravcu, vijeće je podcrtalo da je Tužilaštvo kod optuženja za ovakav vid odgovornosti bilo dužno dokazati uvjete postojanja iste, a ne krivnju optuženih crpiti na osnovu njihovih pozicija, te neosporno počinjenih zločina, gdje optuženi nemaju lični angažman.

Protiv ove presude žalba nije dozvoljena.